Odabir zanimanja je uvijek sa sobom nosio neki vid uzbudljivosti, odgovornosti, ali i straha. Donošenje odluke postaje teže samim tim što na pojedinca utiče niz faktora, poput porodice, prijatelja, uslova u kojima odrasta, ali i njegovih ličnih interesovanja i sposobnosti. Ko ima ključnu ulogu u trenutku kada pojedinac odlučuje u kojem će se smjeru obrazovati i kojim zanimanjem će se baviti? Pročitajte više o tome u nastavku.

Već je dobro poznato da je porodica od primarne važnosti za razvoj djeteta, te da je ona polazna tačka za djetetovu socijalizaciju. Dijete po modelu porodice usvaja govor, obrasce ponašanja, emocija, ali i sistem vrijednosti. Šta to znači? 

Znači da se u porodici dešava prenos vjerovanja, ideja, stavova, što je u teoriji poznato kao transfer vrijednosti, a istraživanja pokazuju da su roditelji jako uspješni u tome da svojoj djeci ukorijene vlastite vrijednosti. S druge strane, uspjeh ili neuspjeh transfera zavisi od djetetovih sposobnosti da prepozna, razumije, protumači i usvoji ono što mu roditelji prenose. 

Istraživanja pokazuju da sa porastom djetetovih godina dolazi do veće vjerovatnoće postizanja pozitivnog transfera, tj. do prenošenja vrijednosti sa roditelja na dijete. Istina je da tako veliki uticaj roditelja nosi i veliku odgovornost, a često tek postupci i uspjesi djece daju povratnu informaciju o ispravnosti roditeljskog odgoja i sistema vjerovanja koji propagiraju. 

Kako roditelji utiču na obrazovanje djece?

Da li vjerujete da uloga roditelja umije biti od presudne važnosti kada govorimo o obrazovnoj i profesionalnoj uspješnosti djece? Ona može biti toliko dominantna da će u drugi plan staviti uticaj djetetovog znanja, njegovih interesovanja, potreba i mogućnosti.

Rađena su brojna istraživanja na ovu temu, a podaci govore da roditelji često usmjeravaju djecu vodeći se ličnim iskustvom i tradicionalnim metodama odgoja koje su usvojili od svojih roditelja, a kojima često nedostaje formalno pedagoško znanje. 

Zbog toga se često u procesu usmjeravanja djece „neprimjetno provuče“ subjektivni odraz ličnog obrazovanja samih roditelja, pa kao primjer imamo porodice koje generacijski školuju uspješne ljekare, porodice umjetnika ili pak zanatlijske radnje u kojima se zanat uči i prenosi sa generacije na generaciju. Zašto je to tako i gdje se krije problem?

Položaj roditeljskog obrazovanja diktira stepen i vrstu obrazovanja njihove djece!

Ako stavimo naglasak na stepen i vrstu obrazovanja roditelja, možemo lako skliznuti u provaliju u kojoj se nalaze nerealna očekivanja. Na primjer, podaci govore da niže obrazovani roditelji žele da im djeca napreduju u obrazovanju kako bi bili uspješniji od njih samih, vjerujući da im to donosi bolju budućnost. No, to su više njihova očekivanja nego realne mogućnosti koje ta djeca imaju u procesu svog odrastanja.

S druge strane, roditelji nižeg obrazovanja ni sami nemaju dovoljno obrazovnog iskustva kojim bi posavjetovali vlastitu djecu i procijenili njihov školski uspjeh. 

 Koje vrijednosti njeguju roditelji različitog obrazovnog statusa?

Osim što obrazovni status roditelja diktira usmjerenja njihove djece, pokazalo se da i prilikom očekivanja u obrazovnom uspjehu postoje određene razlike. Na primjer, akademski obrazovani roditelji će, osim što usmjeravaju djecu ka visokom obrazovanju, kod njih potencirati razvoj teorijskih i kognitivnih sposobnosti. Na primjer, više će vrednovati uspjeh u jezičkim i numeričkim predmetima, posvetiće više kontrole dječijem slobodnom vremenu i trudiće se da njihova djeca do tančina razviju određene kognitivne sposobnosti koje su im važne za dalje visoko obrazovanje.

S druge strane, roditelji koji su i sami stekli neko praktično obrazovanje, pridavaće važnost dobrom uspjehu, vrednovaće napredak u teorijskim i logičkim predmetima, ali će nastojati da istaknu praktične vrijednosti i dobit koje njihova djeca imaju od učenja i u skladu sa tim će usmjeravati njihovo dalje obrazovanje.

To ide u prilog konceptu da se vrijednosti prenose sa roditelja na dijete, gdje roditelji žele da im djeca budu što uspješnija u obrazovanju, ali da se ipak njeguju zanimanja koja su bliska porodičnom obrazovnom statusu i socijalnoj strukturi.

Zanimljiv je podatak da bez obzira na obrazovni status, roditelji cijene i njeguju razvoj socijalnih vještina kod djece i smatraju ih poželjnim za postizanje boljeg uspjeha kako u obrazovnom, tako i u cjeloživotnom iskustvu.

Kakvo je mišljenje mladih prilikom odabira zanimanja?

Prilikom istraživanja pokazalo se da adolescenti često biraju buduća zanimanja nekategorički i intuitivno, te da, naročito na našim prostorima, nisu skloni potražiti pomoć od strane stručnih lica prilikom profesionalne orijentacije. Umjesto toga, prije će se osloniti na kompetencije za koje vjeruju da su im razvijene u nešto većoj mjeri ili da biraju ona zanimanja koja će im donijeti više zabave, prije nego što će razmisliti o mogućnosti dobre zarade i lakog zaposljenja po završetku školovanja.

Na ovaj način se ostavlja prostor za uticaj okoline i sistema vrijednosti roditelja, pa se nerijetko dešava da mladi odaberu zanimanja za koja imaju najmanje ličnog interesa, sposobnosti i volje za učenjem, radom i usavršavanjem. 

Stručnjaci kažu da ovoj oblasti treba pridavati veći značaj jer od obrazovanja mladih ovisi kvalitet radno sposobnog stanovništva, a ispravan odabir zanimanja utiče na opšte životno zadovoljstvo i mentalno zdravlje. 

Osim toga, neki podaci govore da socio-ekonomske prilike u državi utiču na motivaciju mladih za temeljnijom profesionalnom orijentacijom, jer ukoliko postoji veća potražnja zanimanja i više prilika za zaposljenje i napredak, mladi će nastojati da budu što precizniji u odabiru obrazovanja i ličnom profesionalnom usavršavanju.