Mogu li nove mjere po kojima će biti izvođena nastava uticati na djecu? Kako ih pripremiti na nošenje maske, fizičku distancu sa drugarima, generalno, na novi režim ponašanja u većim grupama?

Odgovore na ova pitanja za naš portal dala je psiholog Sonja Stančić.

„Ove mjere nisu prijatne ni za odrasle osobe, koji bi trebalo da su socijalno i emocionalno u kapacitetu da se nose sa novonastalom situacijom, a tek za djecu. Mi ne govorimo, ili rijetko govorimo, dječijim jezikom. Rijetko razumijemo dječije strahove, njihovu percepciju svijeta oko sebe. Mi to tumačimo onako kako mi misilimo da jeste i rijetko djecu pitamo šta oni misle o svemu, a još rjeđe ih pitamo kako se osjećaju. Odgovor na vaše pitanje nije nimalo lak, sa djecom je već trebalo da se počne razgovarati, da se gledaju snimci iz drugih škola u svijetu, da se objasni djeci prihvatljivim jezikom, da se razumiju emocije djece i da se dijete ne dovede u stanje anksioznosti ili paničnog straha zbog polaska u školu i svih novih pravila“, kaže Stančićeva.

Ona dodaje da, kada razgovara sa mlađom djecom i pita ih kako se njima čini sve ovo vezano za pandemiju, maske, neka nova pravila u školama, njihov prvi odgovor jeste da se boje da ne mogu da zapmte sva pravila i da će napraiviti neku grešku, jer to je ipak previše informacija za njih. I zaista, iz njihove prespektive je to tako.

„Za nas odrasle su to tri ili četiri nova koraka, ali iz dječije perspekrive to je sasvim drugačije. To su sasvim nova pravila, norme i očekivanja koja se oni boje da neće moći ispuniti“, kaže Sonja Stančić.

Ona kaže da, nažalost, nije puno pažnje od početka pandemije korona virusa posvećeno djeci.

„Od početka marta i same priče o virusu malo roditelja me kontaktiralo vezano za djecu. Uglavnom su pitali za sebe, aktivirali su im se razni strahovi, posttraumatski stresovi, zabrinutost za egzistenciju. Zaista je veoma malo upita bilo o djeci, posebno o emocionlnom i socijalnom aspektu uticaja virusa na najmlađe. U početku se govorilo da djeca ne mogu, ili ne tako često, da obole, pa roditelji nisu imali ni razloga da budu zabrinuti za fizičko zdravlje. Kako je pandemija odmicala, krajem maja, roditelji su me češće konsultovali, ali to su bile konsultacije vezane za postignuća, jer kao što znamo unazad desetak godina roditelji su veoma involvirani u postignuće svoje djece i ocjene djece su im jako bitne (često ne i samo znanje). Znatnom dijelu djece, posebno mlađeg uzrasta, nije odgovarao način učenja koji su imali, teže su pratili nastavu, a roditelji su se vraćali na posao pa nisu imali dovoljno vremena da rade zadaće sa djecom, pa su bili frustrirani. No, opet tu nije bilo posebnog aspekta priče o socio-emocionalnom zdravlju djece i posljedicama izloacije ili pooštrenih mjera fizičke distance na razvoj djece“, ističe Stančić.

Ona kaže da tek sada, i to na njen upit “da li mislite da ovo može da utiče na razvoj djece” roditelji počnu da razmišljaju. Naravno, mali broj roditelja je svestan i misli da će uticati, ali da je otuđivanje djece, promjene u pažnji, pad koncentracije, nezaintereovanost kao posljedice pretjerane nepravilne konzumacije novih tehnologija već ostavio posljedice na djecu i prije pojave Covid 19, a da je pandemija dodatno otvorila oči.

„Naši roditelji, većinom, zaista ne mogu reći svi, skoncentirsani su na fizičke aspekte zdravlja djece, a po njihovom poimanju to podrzumijeva odustvo aktivne bolesti, ali ne i zdrave stilove života, dovoljno vremena vani, fizičku aktivnost i slično“, kaže Stančićeva.

Zanimalo nas je i to koja djeca su sada “najugroženija” kategorija? Da li su to mlađa djeca ili buntovni tinejdžeri?

„Svako dijete je priča za sebe. Pa, i u istoj porodici djeca su poptuno različita i moramo im različito prisupiti. Najugroženija su djeca sa poteškoćama u razvoju, disharmoničnim razvojem, sa drugim horničnim oboljenima i slično. Djeca mlađeg školskog uzrasta su ugrožena jer ne razumiju norme i pravila i potrebno je pojasniti im, ali na način da ih ne opteretimo i da ne postanu nefunkcionalni razmišljajući samo o prvilima koja su nametnuta. Takođe, ako prekrše neko pravilo, zagrle drugara, ili rukom brišu nos, okice i slično, od toga ne treba praviti stresnu i dramatičnu situaciju, nego pusitit da se sve završi, pa poslije djetetu polako objasniti”, kaže Sonja Stančić.

Ipak, čini se da norme neće lako prihvatiti starija djeca.

“Što se tiče djece starijeg školskog uzrasta, dodaje, ona su naravno buntovna, i meni je to uvjek u redu jer to znači razvoj, razmišljanje i stvaranje nekih svojih vrijednosti. Samo treba kanalisati tu buntovnost. Većina roditelja će vam reći, da mladi kada su u blizini odraslih nose maske, ali čim se udalje, ili kada su sa drugarima, masku malo ko da nosi, svi se grle, ljube… To jeste problem jer u tom uzrastu mladi imaju posebnu potrebu za fizičkim kontaktom, njihovi pozdravi uključuju dijelove tijela, dugi zagrljaji, sjede blizu i u grupama”, kaže.

Stančićeva je optimista, uprkos tome što mnogi smatraju da su mjere protiv zaraze nešto na šta svi moramo da se naviknemo.

“Ne bih ja baš da se navikavamo. Vjerujem da je ovo privremeno, jer ako se naviknemo da razgovaramo isključivo on line, ili da živimo sa fizičkom distancom, razni aspekti emocionalnog razvoja će ostati inhibirani i imaćemo generacije čiji će emocionalni razvoj ili zrelsot biti upitni, a svakako smo svi mi već emocionalno i mentalno u ozbiljnim disfukcionalnostima.  Tako da, možda je bolje da baždarimo naše kapacitete i činimo napore da iz ovog prioda izađemo na što zreliji i kvalitetniji način kako bismo poslije mogli da se vratimo obavezama. Znam da zvuči kao kliše, ali moramo i trebamo svakodnevno razgovarati sa djecom i mladima. Moraju imati struktuirano vrijeme, bez obzira da li su u školi ili ne, da li je škola on line ili u učionici. Mora postojati jasna struktura dana i učenja. Što bolje organizujemo vrijeme za djecu i damo im pravorememene informacije rječnikom koji je primjeren njihovom uzrastu, oni će lakše prebroditi bilo koju nedaću, pa i ovo vrijeme”, kaže.

Ona kaže da sa djecom treba razgovarati prije početka školske godine.

“Teško je dati univerzalan savjet, jer svako dijete je specifično i individua za sebe, kako što je specifična i porodična dinimanika i način na koji se u porodici razgovara. Ono što je univerzalno jeste, prije svega, shvatiti da se dječija percepcija razlikuje od naše, i da iste informacije imaju različita značenja nama i njima. Bitno je i nikada ne dramatizirati, kritikovati ili omalovažavati ono što ćete poslije od njih tražiti da se pridržavaju. Na primjer, ako kažete da su maske bez veze, i dok čitate neke vijesti o tome pričate i psujete, a poslije trebate reći djetetu da u školi mora nositi masku, dijete će biti zbunjeno. Znači, dosljednsot u roditeljskom ponašanju je ključna u ponašanju djece”, ističe Stančićeva.

Razlika između socijalne i fizičke distance

“Teško je i profesionalcima razlikovati fizičku od socijalne distanace. U teoriji to lijepo zvuči, ali kada se djeca igraju na igralištu u pijesku, njima su glave jedna do druge, a ako voze rolere negdje ili su u prirodi na roštilju teško ćete uspjeti održati fizičku distancu, a da ste socijalno bliski. Naša kultura je takva da ima mnogo fizičke interakcije između ljudi. U svijetu mladih takođe. Imali smo ekstreme u ponašanju roditelja – oni koji su zaista izolovali svoju djecu maksimalno od drugara i drugih ljudi, do onih koji ne preduzimaju nikakve mjere. I jedna i druga djeca, kada pričate s njima, su zbunjena.  Djeca koja su izlovana počinju pokazivati simptome nervoznog ponašanja i straha kada se priča nekoj bolesti i slično. Ovo sve, za sada, nije tako zabrinjavajuće u najvećoj mjeri, ali može ostaviti i dublje i trajnije posljedice”, kaže Sonja Stančić.

Takođe, dodaje, bitno je naglasiti i da su roditelji prilično iscrpljeni ovim periodom pandemije. Razlozi su mnogostruki, od straha za zdravlje, preko straha vezanog za materijalnu egzistenciju, do nerazumijevanja i nemogućnosti da isprate sve mjere, promjene mjera i slično. Naravno, najviše zbog neizvjesnosti i onog što vrijeme donosi. Sve ovo se se preliva i prenosi i na djecu.

Stoga, treba obratiti punu pažnju i na roditelje i na staratelje djece, kako bi bili u kapacitetu da se brinu na adekvatan način o djeci.

MojaBanjaluka.info